Egzilna i emigrantska književnost: dva modela diskontinuiteta u sustavu nacionalnog književnog korpusa u doba kulturalnih studija

U ovom tekstu namjera mi je progovoriti o dva problema. Jedan je usustavljivanje emigrantske književnosti u pripadni korpus, bilo da se radi o korpusu zemlje s kojom ta književnost dijeli jezik ili zemlje s kojom dijeli prostornu susjednost. Drugi je problem kompleksniji i vezan je uz pitanje egzila i njegovih iskaznih potencijala. Uz pojavljivanje u književnim teksovima, ovaj se fenomen reflektira i u drugim tipovima iskaza koji su tradicionalno promatrani kao prijenos i posredovanje zbilje, a ne njezino uobličavanje. U tom kompleksu dolazi do diskurzivnog preplitanja fiktivnog i faktografskog, te do usložnjavanja na razini forme, gdje elementi fikcijskog preuzimaju dominantnu ulogu u diskurzivnim presjecištima u kojima faktografsko tradicionalno kotira kao dominantno. Radi se o fikcionalizaciji izvjestiteljskog diskurza i o pojavi usložnjavanja diskurzivnih presjecišta u kojima novinski članci ili radioreportaže zadobivaju karakteristike fikcijskog teksta, udaljavajući se od vlastite forme posredovanja informacije i postajući posredovanjem totaliteta (imaginarnog) svijeta. Ova rubna pojava po mom je mišljenju u izdvojenom egzilnom (a do određene mjere i emigrantskom) diskurzu vrlo važna za tumačenje fenomena izdvojenosti iseljeničkog korpusa i njegovo ne–odnošenje prema dva sustava: onom zemlje domaćina u kojem prostorno nastaje i onom zemlje podrijetla prema kojem se jezično i strukturalno odnosi. Uz navedeno, mišljenja sam da sustav 'drugosti' koji proizvodi ovakvo stanje stvari može pridonijeti razumijevanju dvaju procesa. Tu ponajprije mislim na proces književne komunikacije, ali i na sustavno proučavanje odvojka hrvatske autohtone emigrantske kulture koja je s matičnom hrvatskom kulturom stvorila ne–odnos, više negoli interaktivan odnos, razmjenu i puteve za uspostavljanje međusobnog razumijevanja. Tako za razliku od prilično jasnog modela koji iz domovinskog ugla promatranja razvija Kalogjera (2003), a u kojem se emigrantska književnost jasno može podijeliti na egzilnu, etničku i globalnu, mislim da se izvandomovinski kut uvida u kompleksnost čitava sustava krije upravo u tekstovima koji po svojoj prirodi i izvanjskim stilskim osobinama nisu fikcijski, već na prvi pogled pripadaju izvjestiteljskom, odnosno faktografskom tipu diskurza. U njima je stvoren svijet 'imaginarne Hrvatske' koja nije mimeza stvarne zemljopisno postojeće zemlje, već mita o toj zemlji izgrađenog na temelju nostalgične čežnje za domom, kakve više u stvarnosti zapravo nema. Tako uz etničku književnost (uklopivu u korpus zemlje domaćina i tematski vezanu uz postojanje i život određene etničke skupine na tematskoj razini), egzilnu književnost (koja se uvijek odnosi prema korpusu zemlje podrijetla i funkcionira u sklopu njezina, katkad proširena, sustava) i globalne autore (sa svim asocijacijama koje taj pojam izaziva u procesu usložnjavanja problematike u nadnacionalnim uklapanjima u korpus),1 moramo govoriti i o izdvojenom korpusu koji funkcionira u svom imaginarnom prostoru i stvara vlastiti sustav vrijednosti kojeg je često vrlo teško znanstveno verificirati, ako se problemu prilazi iz pozicije koja prostorno nije dio tog imaginarnog sustava ili se prema njemu ne odnosi kao prema vrijednoj konotaciji, neovisno o tome misli li se iz književno kritičarskog ugla promatranja o samom materijalu kao proučavanja vrijednom ili potpuno marginalnom, u smislu doprinosa razvoju nacionalne književnosti.